Od preživljavanja prema življenju
- Alfred Bozic
- 18. ruj
- 1 min čitanja
Updated: 26. ruj
Mozak je ožičen na preživljavanje. Njegova primarna funkcija nije učiniti nas sretnima, već održati nas na životu. Evolucijski promatrano, milijunima godina bilo je važnije prepoznati prijetnju nego li osjetiti zadovoljstvo ili uočiti ljepotu.
K tome, mozak je negativno pristran. Drugim riječima, snažnije i brže pamti neugodna iskustva nego ugodna. Primjerice, jedan neugodan komentar može nadjačati desetinu komplimenata. To nije osobna slabost, već biološka činjenica.
Središnje mjesto u ovoj priči zauzima amigdala, struktura mozga koja funkcionira poput alarmnog sustava. Ona neprestano procjenjuje okolinu te, čim osjeti potencijalnu ili stvarnu prijetnju, aktivira autonomni živčani sustav - tijelo prelazi iz optimalne zone tolerancije u stanje borbe/bijega (hiperaktivacija) ili zamrzavanje (hipoaktivacija).
U situacijama prijetnje mozak se prebacuje na brze, automatske reakcije. To objašnjava zašto ponekad učimo brže iz opasnosti, primjerice "ne dirati vatru", nego iz ugodnih iskustava.

No dobra vijest je neuroplastičnost. Premda je mozak primarno ožičen na preživljavanje, neprestano se mijenja. Kažemo da je plastičan. To znači da se učestalim ponavljanjem određene prakse stvaraju nove neuronske veze. Ako neprestano hraniš brigu, napetost ili strah, neuronske veze koje posreduju brigu, napetost ili strah postaju čvršće. Ako pak njeguješ primjerice svjesnost tijela i daha, jačaš neuronske veze sigurnosti, mira i povjerenja. Drugim riječima, učestalim i dosljednim ponavljanjem nova navika postaje dio svakodnevnice.
Premda je mozak podešen na opasnost, možemo ga uvježbati da češće bira sigurnost. To ne briše naš instinkt preživljavanja, već omogićava življenje unutar tolerancijskog prozora, umijesto preživljavanja na rubu alarma.
Komentari