Izbjegavajuća privrženost: što se doista krije iza “trebam prostor”?

Osoba s izbjegavajućim stilom privrženosti često djeluje smireno i samostalno, kao netko tko sve može sam i tko se s emocijama nosi s lakoćom. No ispod te vanjske slike obično se krije drugačiji unutarnji svijet — onaj oblikovan ranim iskustvima emocionalnog zanemarivanja i tihom, stalnom anksioznošću koja se s vremenom toliko stopi s osobnošću da postane neprimjetna.

Ovaj stil privrženosti nastaje vrlo rano, dok dijete uči je li sigurno pokazivati osjećaje. Kada zaplače, a nitko ne primijeti; kada ga nešto povrijedi, a odrasli ne reagiraju; kada se razveseli, a ta radost ostane bez odjeka — dijete zaključi da njegove emocije nisu dobrodošle. Ranjivost stoga počinje doživljavati kao nešto opasno, pa samoća postaje sigurnija od bliskosti.

Kasnije u životu, ta se rana logika nastavlja. Osoba s izbjegavajućim stilom stalno traži načine da ostane u zoni koju doživljava sigurnom - zoni kontrole, distance i emocionalne samodostatnosti. Zato se nerijetko povlači u aktivnosti koje može u potpunosti kontrolirati — knjige, filmove, crtiće, videoigre. Ti su imaginarni svjetovi sigurniji, predvidljivi i emocionalno dostupniji od stvarnih ljudi.

U odnosima, osobito romantičnima, razvija se vrlo prepoznatljiv obrazac. U početku osoba može djelovati otvoreno i blisko jer ranjivost još uvijek nije u igri. No kad se odnos produbi i druga osoba treba više intimnosti, aktiviraju se stari obrambeni mehanizmi. U misli se uvuku sumnje, kritike, hladnoća, potreba za osobnim prostorom. To nije znak nezainteresiranosti — zapravo je znak da je odnos počeo biti važan, a upravo to postaje zastrašujuće. Unutarnji glas govori: “Ako se otvorim, bit ću povrijeđen/a.”

S obzirom na konstantnu napetost i rana iskustva emocionalnog zanemarivanja, osoba s izbjegavajućim stilom nosi duboko ukorijenjeno uvjerenje da s njom “nešto nije u redu”. To se manifestira kao suptilan sram, nisko samopoštovanje i osjećaj da je sigurnije ne očekivati previše od drugih. Istodobno, osobne granice su vrlo čvrste — čim emocionalni naboj poraste, osoba se povuče brzo, jasno i odlučno. To je način da zaštiti ono malo unutarnje stabilnosti koju u takvim trenucima osjeća.

Kada se osjeća ugroženo, često “stišava” svoje emocije: ostaje na mentalnoj razini, objašnjava, analizira, argumentira, ali ne dijeli što se događa iznutra. Emocije ne prepoznaje sve dok ne postanu preintenzivne. Ako je preplavljena, vraća se distanci: izgleda ravnodušno, šuti, povlači se. I dalje obrađuje događaj, ali sporije, pa tek nakon nekoliko dana ili tjedana shvati da ju je nešto povrijedilo. Tada umjesto otvorenog razgovora, povredu izražava kroz kratkoću, hladnoću ili cinizam — što drugima može djelovati poput “groma iz vedra neba”.

STRATEGIJA	PODSVJESNO UVJERENJE
Mentalna deaktivacija bliskosti	I onako neće potrajati. Nije prava osoba za mene. Prezahtjevan/na je. Previše je emotivan/na.
Povlačenje	Kad sam sam/a imam kontrolu.
Stišavanje emocija	Mislim da (umijesto osjećam).
Regulacija kroz aktivnosti umijesto kroz odnose	Čitanje/gledanje serija/rad me umiruje; odnosi su opasni.
Odgođena obrada emocija	Ako se odmah otvorim, pokazujem da mi je stalo - a time se izlažem.

U prijateljstvima sve izgleda lakše jer je rizik za vlastitu ranjivost puno manji. Osoba s izbjegavajućim stilom privrženosti može biti opuštena, zabavna, lojalna, ali i dalje čuva određenu distancu: rijetko dijeli najdublje emocije, radije priča o neutralnim temama. S autoritetima ili roditeljima se pak prilagođava više nego li zapravo želi ("people pleasing"), jer u pozadini još uvijek živi nesvjesna potreba da bude “dobra” kako bi zadržala povezanost.

Sve ove strategije nisu dokaz nedostatka emocija, već njihovog intenziteta. Nisu znak da osobi nije stalo, nego da joj je nekada davno bilo previše bolno kada je bilo stalo. Stoga su povlačenje, racionalizacija, zatvaranje, pasivna agresija, potreba za prostorom i ritualima samo načini da se zaštiti od ranjivosti koja je nekada značila opasnost.

Ipak, isti živčani sustav koji je jednom naučio da je ranjivost opasna, može naučiti i da je bliskost sigurna. Psihoterapija – poput IFS pristupa radu s unutarnjim dijelovima ili EMDR terapije – otvara siguran prostor u kojem osoba s izbjegavajućim stilom privrženosti može bolje razumijeti svoje okidače, istražiti vlastite emocije, uvjerenja, ponašanja i osobne potrebe, te postupno graditi siguran stil privrženosti.

Uz iskustva u kojima se neće osjetiti kažnjeno zbog svoje ranjivosti, već viđeno, bliskost prestaje biti prijetnja, a partnerski odnos postaje prostor u kojem se, prvi put, može istinski opustiti, osloniti – i u njemu ostati.

Želiš li saznati svoj stil privrženost?

ZAPOČNI TEST

ZAPOČNI TEST