Privrženost i autentičnost: najdublji unutarnji konflikt čovjeka

Naše tijelo od samog rođenja ne zna samostalno regulirati snažne nalete pobuđenosti - uznemirenost, strah, nelagodu. Dijete nema “unutarnje kočnice” te mu treba odrasla osoba kako bi se reguliralo.

John Bowlby, britanski psihijatar i psihoanalitičar, pretpostavio je da je privrženost primarna i urođena potreba svakog djeteta. Dijete se rađa s instinktom da traži bliskost s barem jednom pouzdanom odraslom osobom. Ne zato što mu je dosadno, nego zato što mu preživljavanje ovisi o odrasloj osobi (najčešće roditelj ili skrbnik). Odrasla osoba postaje sigurna baza – mjesto odakle dijete može istraživati svijet, učiti, igrati se, ali se i vraćati kada je uplašeno, umorno, zbunjeno ili u stresu.

Kad je odrasla osoba regulirana, emocionalno dostupana, djetetov se uznemireni živčani sustav umiruje. Dijete uči da je vrijedno, da su drugi dostupni i pouzdani, te da se život može istraživati. Ako ta baza nije dosljedno dostupna – dijete razvija strategije kako opstati u odnosu.

Mary Ainsworth, američko-kanadska razvojna psihologinja, je potom potvrdila da dijete bira strategiju koja mu daje najveću šansu da sačuva odnos — jer odnos znači sigurnost, a sigurnost znači preživljavanje.

Kvaliteta privrženosti se oblikuje kroz način kako odrasla osoba reagira na emocije djeteta. Ta najranija iskustva s odraslom osobom se ne pohranjuju kao rečenice, nego kao duboko nesvjesna mapa odnosa ( Internal Working Model) iz koje proizlaze naša najdublja uvjerenja o sebi i drugima. A s njima i 4 stila privrženosti.

• kad je odrasla osoba dosljedno osjetljiva, odgovarajuća i dostupna, razvija se sigurna privrženost i uvjerenje "Ja sam ok i drugi su ok."

• ako je odrasla osoba nekad dostupna, a nekad nije, razvija se anksiozna privrženost: i uvjerenje "Ja nisam ok, drugi su ok. Zato ih trebam držati uz sebe pod svaku cijenu."

• kad je odrasla osoba emocionalno distancirana, razvija se izbjegavajući stil privrženosti i uvjerenje  "Ja sam ok, drugi nisu ok. Zato se ne mogu osloniti na njih, već samo na sebe."

• kada je odrasla osoba izvor sigurnosti i ujedno izvor opasnosti, nastaje dezorganizirana privrženost i uvjerenje "Ja nisam ok, drugi nisu ok. Trebam druge, ali ih se istovremeno plašim."

U svemu tome postoji jedna presudna, nevidljiva drama koja se odvija unutar svakog djeteta - sukob privrženosti i autentičnosti.

Privrženost = trebam te da preživim.

Autentičnost = trebam biti dosljedan/dosljedna sebi i živjeti svoje pravo JA.

Kad te dvije sile dođu u konflikt – dijete bira privrženost. Uvijek. Jer "ako izgubim odnos, ne mogu preživjeti. Ako izgubim dio sebe, još uvijek mogu preživjeti." I tu se događa rana cijena bliskosti: odricanje od autentičnosti kako bismo sačuvali privrženost i preživjeli.

I ta se najranija strategija preživljavanja provlači kao stil privrženosti u odrasloj dobi. Stil privrženosti nije karakter. To nije trajna osobina. To je neurobiološka adaptacija živčanog sustava uvjetima koje je nekada imalo.

Odrasli odnosi stoga nisu “nova priča”. Oni su samo nastavak kompromisa koji je zapisan u tijelu prije nego što smo znali govoriti. Partneri, prijatelji, djeca, kolege, autoriteti, terapeuti — svi oni pokreću isti sustav. U svakoj relaciji gdje postoji kontakt “ja i drugi”, aktivira se ista, najranija neurobiologija odnosa - jedan od četiri stila privrženosti:

1) Siguran stil privrženosti

Kod sigurnog stila tijelo je naučilo da je moguće biti i povezan i autentičan u isto vrijeme. Privrženost i autentičnost nisu u sukobu, nego su prirodno integrirani. Osoba sa sigurnim stilom ima fleksibilnost - može biti ranjiva i prihvatiti tuđu ranjivost bez preplavljivanja, bez obrane. Bliskost je sigurna, a konflikt nije prijetnja, nego prostor rasta.

2) Anksiozni stil privrženosti

Ovaj stil često nosi ranu priču “moram učiniti sve kako bi me voljeli”. Odrasla osoba s anksioznim stilom privrženosti često žrtvuje autentičnost kako bi osigurala privrženost. Tijelo pamti: ne budem li stalno u stanju skeniranja, analiziranja i anticipacije, bit ću napušten/a. Ovaj stil karakterizira visoka emocionalnost i empatija, te izraziti strah od razdvajanja. Pri konfliktnim situacijama dominira borba ili bijeg (hiperaktivacija). Glavni strah je biti napušten/a. Gubitak odnosa djeluje kao egzistencijalna prijetnja.

3) Izbjegavajući stil privrženosti

Ovdje autentičnost prevladava nad privrženošću — jer je bliskost jednom davno bila narušena tuđom nedostupnošću. Tijelo pamti: biti sam je sigurnije nego biti s drugima. Odrasla osoba s ovim stilom privrženosti razvija visoku samodostatnost kao obranu. Emocije su nekada bile ignorirane ili ponižene, pa potiskivanje emocija u odrasloj dobi postaje način preživljavanja. Pri konfliktnim situacijama dominira zamrzavanje ili povlačenje (hipoaktivacija). Glavni strah je gubitak vlastite autonomije.

4) Dezorganizirani stil privrženosti

Ovdje postoji paradoks - onaj isti skrbnik koji je trebao biti izvor sigurnosti bio je ujedno i izvor straha. Stoga u odrasloj verziji postoji duboka zbunjenost: približavam se jer trebam siguran odnos, ali bježim jer je odnos znači opasnost.

I sada najvažnija istina: privrženost nas oblikuje, ali nas ne određuje konačno. Mozak je plastičan. Stare mape se mogu prepisivati. Sigurni odnosi u odrasloj dobi mogu mijenjati stil privrženosti. Terapija može postati iskustvo nove koregulacije koje tijelo nikad nije imalo u djetinjstvu.

Sve što je nastalo u odnosu - može se iscijeliti u odnosu.

I zato sigurnost dolazi prva. Autentičnost dolazi nakon nje. I kada se sigurnost i autentičnost počnu integrirati bez međusobnog potiskivanja – nastaje ono što nazivamo iscjeljenje.

To je neurobiologija privrženosti.

To je njezina drama.

I to je njezina nada.

Želiš li saznati svoj stil privrženost?

ZAPOČNI TEST