Od svojih smo predaka naslijedilii dvije primordijalne funkcije: sposobnost čitanja i tumačenja slika te sposobnost slikovnog izražavanja.
Interpretacija slika
Za pračovjeka je tumačennje slika iz prirode, poput govora tijela životinja ili drugih praljudi, bilo neophodno za njihov opstanak. Ovu primitivnu sposobnost naših predaka nasljeđujemo rođenjem. Primjetit ćete da se dječica i majke sporazumijevaju govorom lica i tijela sasvim prirodno, o čemu svjedoči i poznati eksperiment "zamrznutog lica" kojeg je američki razvojni psiholog Edward Tronick objavio još davne 1970 (dostupan na youtubu).
Premda smo neprestano bombardirani brojnim slikama iz okruženja, svjesni smo tek nekolicine njih u datom trenutku. Naime, svaka slika koju vidimo ujedno ne dopire do naše svjesti. Kako biste lakše razumjeli ovu pojavu, pogledajte prvo Adelein video "Oh My God".
Zastanite na trenutak i primjetite koji su vas se simboli ili slike iz spota najviše dojmili? Slike pitona, jabuke, goruće stolice, plesačice sklupčane poput fetusa ili možda plesačice što trga latice tratinčice? Moguće je da neke od navedenih slika niste uopće primjetili. Istina je da samo one slike koje imaju određen emocionalni utisak mogu doprijeti do naše svijesti. Slike bez osobnog emocionalnog naboja ostaju nezapažene.
Slikovno izražavanje
Slike posjeduju još jednu bitnu primordijalnu funkciju. Ukoliko promotrimo slike koje je prvi pećinski čovijek naslikao pred više od 47000. godina, primijetit ćemo da je naš prapredak imao potrebu kreativno izraziti svoj osobni pogled na svijet. I vi ste kao dijete naslijedili ovakvu prirodnu sposobnost crtanja, slikanja i kreativnog izražavanja. Nažalost, moderno je obrazovanje tijekom posljednjih dvjesto godina dalo prednost pisanju, čitanju i rješavanju problema (misaona, verbalna, logična lijeva strana mozga), zanemarivši pritom kreativnost i intuiciju (desna moždana polutka).
Unutarnje slike
Sve što vidimo, čujemo, omirišemo, okusimo ili dodirnemo, se prevodi u specifičnu unutarnju vizualnu, slušnu, njušnu, okusnu i taktilnu sliku. Sva naša traumatizirajuća iskustva jesu pohranjena pretežito u desnoj polovini mozga u vidu slika, te unutar samog tijela kao tjelesna (somatska) memorija. Um i tijelo pamte ono što ne možemo prizvati u sjećanje.
Stoga ne čudi što je razgovor o neugodnim ili traumatizirajućim životnim iskustvima nerjetko otežan ili čak nemoguć.
Razlog broj 1: Prenatalna trauma. Psihološka trauma može započeti prije samog rođenja, već četvrti dan nakon začeća.
Razlog broj 2: Međugeneracijska trauma. Psihološka trauma se može prenijeti genima.
Razlog broj 3: Preverbalna trauma. Sjećanja na traumatizirajuća iskustva koja su se dogodila prije treće godine života jesu pohranjena u desnoj polovini mozga (implicitna memorija u vidu slika) i tijelu (somatska memorija).
Razlog broj 4: Gašenje govornog centra. Prisjećanje na traumatizirajuće iskustvo rezultira gašenjem govornog centra u mozgu. Drugim riječima, premda prisjećanje prošlih traumi može evocirati živu sliku, pred istom možemo potpuno zanijemiti. Paradoksalno, razgovor o traumatizirajućim iskustvima može umijesto iscijeljenjem rezultirati retraumatizaciranjem..
Stoga ne ne iznenađuje što su neverbalni psihoterapijski pristupi, poput primjerice tjelesno orjentirane psihoterapije, art terapije ili vođenog crtanja®, učinkovitiji u iscjeljivanju psihološke traume od terapije razgovorom.
Ukoliko želite saznati više o art terapiji, vođenom crtanju ili rezervirati termin, slobodno me kontaktirajte.
Comments