top of page

Tijelo pamti ono što um zaboravlja

Ako ste imali priliku promatrati daktilografa dok tipka, zasigurno ste primijetili da to čini nevjerojatnom brzinom i preciznošću, a da pri tom i ne pogleda u tipkovnicu. Možda ste se zapitali kako je to uopće moguće?


U prethodnoj smo objavi vidjeli da eksplicitno pamćenje sadrži informacije kojih smo svjesni i koje možemo opisati riječima ("znamo da"), dok su prošle situacije ili radnje koje smo ponavljali utisnute u implicitnom pamćenju ("znamo kako"). Eksplicitno pamćenje je usmjereno iz sadašnjosti u prošlost, dok se implicitno pamćenje odvija u sadašnjosti kroz tjelesne radnje (vještine ili navike) koje smo stekli u prošlosti. Naše tijelo pamti ono što um zaboravi. Stoga možemo reći da je tjelesno pamćenje zapravo proživljena prošlost.


Thomas Fuchs, uz već opisano proceduralno pamćenje, predlaže još pet vrsti tjelesnog pamćenja. Pojedini se oblici tjelesnog paćenja međusobno ne isključuju, već preklapaju i zajedno formiraju vlastito iskustvo postojanja u svijetu i životu.


Situacijsko (prostorno) pamćenje


Implicitno pamćenje nije ograničeno na tijelo već se odnosi i na prostor u kojem se naše tijelo nalazi. Ova vrsta tjelesnog pamćenja nam pomaže da se snađemo u prostoru, primjerice svome domu ili gradu u kojem živimo. Također nam pomaže da se drugačije ponašamo u različitim prostorima, kao što su radno mjesto ili dom.


Interkorporalno (međutjelesno) pamćenje


Naše tijelo stupa u interakciju s tijelima drugih osoba te se međusobno na neki način razumiju. Od samog rođenja naučili smo koristiti tijelo kako bismo komunicirali s našim roditeljima/skrbnicima. Ove najranije tjelesne interakcije smo potom pretvorili u nesvjesne stilove kojima se odnosimo prema drugima te su oni postali naša druga priroda.


Međutjelesno pamćenje je preopznatljivo po uobičajenim tjelesnim, ponašajnim i emocionalnim karakteristikama. Na primjer, iz pognutosti gornjeg dijela tijela i skupljenih ramena (tjelesne karakteristike), držanja distance, zakočenog kretanja i tihog govora (ponašajne karakteristike), te osjećaja poštovanja, poniznosti i nelagode (emocionalne karakteristike) razumijevamo podčinjenost osobe..


Inkorporativno pamćenje


Ovaj oblik tjelesnog pamćenja počinje oko druge godine života kao posljedica oponašanja i identifikacije s roditeljima/skrbnicima. Inkorporativno pamćenje je društveno uvjetovano te se stoga razlikuje od kulture do kulture. Na primjer, dok je održavanje kontakta pogledom u jednoj kulturi prihvatljivo, u nekoj je drugoj neprihvatljivo.


Bolno pamćenje


Ako ste se kao dijete opekli, ovo se bolno iskustvo zasigurno utisnulo u vašu tjelesnu memoriju. Zbog toga se danas kao odrasla osoba možete sjetiti boli i situacije u kojoj ste bol iskusili. Čak štoviše, prisjećanje na tjelesnu bol može u sadašnjem trenutku izazvati identične tjelesne senzacije koje ste iskusili u prošlosti, poput napetosti tijela, refleksnog izmicanja, ubrzanog lupanja srca ili možda preznojavanja.


Traumatsko pamćenje


Najupečatljiviji utisak u tjelesnoj memoriji ostavlja traumatizirajuće iskustvo. Naš je um vrlo vješt u izbjegavanju i poricanju kako bismo potisnuli traumatizirajuće iskustvo i na njega zaboravili. Ovaj nas prirodni mehanizam štiti, no s druge nam strane ne dozvoljava da proradimo traumatizirajuće iskustvo i integriramo ga u smislenu cjelinu. Premda se traumatizirajuće iskustvo povlači iz svijesti, trauma ostaje zarobljena u tjelesnoj memoriji poput stranog tijela. Zbog fenomena udešavanja, kada se god nađemo u situaciji koja nas nesvjesno podsjeti na prošlu traumu, naše tijelo reagira kao da se ona događa iznova.


Stoga ne čudi što tjelesno orjentirani psihoterapijski pristupi, kao što je senzomotorna psihoterapija, vođeno crtanje, art psihoterapija, terapija pokretom i plesom, postaju sve popularniji.

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page